Srednja škola Topusko

Dvodnevni znanstveni skup o književnom povjesničaru, kazališnom i filmskom kritičaru Ljubomiru Marakoviću rođenom u Topuskom, održan je u Zagrebu i Topuskom 24. i 25. travnja 2019. godine uz sudjelovanje tridesetak znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva.

To je 17. u nizu znanstvenih skupova koji se organiziraju u čast hrvatskih književnih povjesničara, kao dio znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari koji vodi Tihomil Maštrović, viši znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU.

U Topuskom su sudionike znanstvenog skupa pozdravili načelnik Općine Topusko Ivica Kuzmić, župan SMŽ Ivo Žinić i mons. dr. Vlado Košić biskup sisački.

Za sudionike znanstvenog skupa o Ljubomiru Marekoviću u Topuskom učenici osnovne i srednje škole Topusko priredili su malo putovanje u prošlost.

Ljubomir Maraković (Topusko, 1887. – Zagreb, 1959.), studij slavistike i germanistike završio je u Beču, a kao pristaša hrvatskog katoličkog pokreta u Beču četiri je godine uređivao katolički časopis Luč. Bio je gimnazijski  profesor u Banja Luci i Zagrebu, dva je desetljeća uređivao Hrvatsku prosvjetu a od 1941. urednik je za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti u Hrvatskoj enciklopediji.

Godine 1944. postao je profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, ali je 1945. bio suspendiran kao profesor sa svih državnih učilišta, 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom političkih prava. Od 1949. bio je profesor na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.

Bio je jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnih i kazališnih kritičara između dvaju svjetskih ratova, a i jedan od prvih hrvatskih filmskih kritičara. Objavljivao je i veće sintetske prikaze, među kojima se ističu njegove studije o književnom stvaralaštvu 1930-ih.

Zagovarao je književnost kršćanskog katoličkog nadahnuća tražeći u književnosti jedinstvo etičkih i estetskih načela. Upućen u zbivanja u svjetskoj literaturi, isticao je vrijednost katoličkih pisaca, ali je objektivno prosuđivao i djela drugih pisaca.

Poznatija djela su mu Nov život (1910.), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929.), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929.), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936.). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934.) i Hrvatska književna kritika (1935.), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969.).

Skup su organizirali Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim filološkim društvom iz Zagreba, Ogrankom Matice hrvatske u Varaždinu, Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli te Sveučilištem u Zadru.