Srednja škola Topusko

Izjave kojima potičemo djecu na ljutnju

Kada se dijete vrati kući iz škole, roditelji imaju potrebu odmah saznati kako mu je bilo u školi, što je novo naučilo, što je dobilo za zadaću, do kada treba napisati lektiru…  Obično roditelji nisu zadovoljni neodređenim odgovorom koji dobiju i slijeganjem ramenima te nastavljaju s pitanjima u strahu da ih vlastito dijete ne isključi iz života.

Kada dođemo kući, svi mi, bili odrasli ili djeca imamo potrebu biti prihvaćeni. Želimo da nam se ukućani  vesele, ali i da razumiju našu potrebu za odmorom nakon povratka kući. Prijateljskom povjeravanju se možemo prepustiti nakon što se najedemo i odmorimo.

Prema teoriji Abrahama Maslowa, američkog psihologa koji je postao poznat jer je prvi proučavao zdrave osobe kako bi razumio na čemu se temelji njihovo blagostanje, primarne čovjekove potrebe su sastavljene u piramidu.

Maslowljeva piramida je sastavljena od tri razine potreba:

   1. Najniža razina predstavlja temeljne ili fiziološke potrebe: hrana i odmor.
   2. Središnja razina obuhvaća potrebu za sigurnošću, ljubavlju i socijalizacijom.
   3. Najviša razina predstavlja samopoštovanje i ostvarenje vlastitih očekivanja.

Ukoliko primarne potrebe, one u temelju piramide, nisu zadovoljene, osoba neće moći razviti svoju društvenu dimenziju, samopoštovanje i samoostvarenje.
Prema toj teoriji nameće se zaključak da su ona djeca koju nazivaju problematičnom i sklonom sukobima s negativnim karakterom, u pravilu samo djeca s nezadovoljenim primarnim potrebama.

Zato, kada se sljedeći puta vaše dijete vrati iz škole, nemojte ga odmah obasipati pitanjima o domaćoj zadaći i usvojenom znanju već ga upitajte kako se osjeća u ovom trenutku, što proživljava. Dočekajte ga sa zagrljajem i poljupcem i recite mu koliko vam je drago što ga vidite.

 
Ako želite razviti dijalog, umjesto da dijete odmah podvrgnete detaljnom ispitivanju, počnite pričati o sebi i kako ste vi proveli dan, što vam se značajno dogodilo, što vas je tijekom dana razveselilo, a što rastužilo… Nakon što samo osjeti spremnost, dijete će se malo-pomalo početi otvarati.

Aktivno slušanje
Pokušajte razmisliti i iskreno se zapitati što očekujete od djeteta kad mu postavite pitanje koje započinje riječju zašto. Dijete često ne zna što odgovoriti na takva pitanja pa se  postavlja u obrambeni položaj i zatvara u sebe u strahu da će, ukoliko odgovori, biti izloženo kritiziranju i novom ispitivanju. Zato, da bi se obranilo, dijete odgovara jednosložnim riječima, poluistinama pa čak izmišlja i laži.

Najčešće poteškoće koje nastaju kada djeci želimo predložiti pristup s više razumijevanja i aktivno slušanje proizlaze iz činjenice da je za velik broj odraslih to nepoznat jezik koji naši roditelji nisu koristili kada smo mi bili djeca, jer ga ni sami nisu mogli naučiti. Toliko malo znamo o takvom tipu komunikacije da često sumnjičavo pogledavamo one koji nas savjetuju da trebamo imati više razumijevanja prema svojoj djeci.

Velika većina ljudi najčešće polazi od uobičajene pretpostavke da se osjećaji druge osobe poklapaju s našima i to je razlog zašto se često ne uspijevamo uskladiti , unatoč naporima.
Ako dijete ima neki problem, to znači da proživljava nešto s čime se ne može nositi, da nije u stanju upravljati vlastitim emocijama, bilo da je riječ o strahu, ljutnji, želji za osvetom, malodušnosti, osjećaju izigranosti ili brizi.

Prije nego instinktivno reagiramo, pokušavajući doći do rješenja, zaustavimo se na trenutak i zapitajmo kako bismo se osjećali kada bismo željeli iskazati neku misao, osjećaj, stanje, a okolina bi nas dočekala savjetom, prodikom ili sarkastičnim ispadom.  Pokušajmo se oduprijeti  želji za upletanjem; umjesto toga odšutimo i ograničimo se samo na poruke razumijevanja. Taj način komunikacije stručnjaci nazivaju aktivnim slušanjem.

Aktivno slušanje sprečava nesporazume, ali iznad svega pomaže djetetu da samo pronađe rješenje angažiranjem vlastitih snaga. Nadalje, pomaže mu osvijestiti što osjeća te se tako manje boji vlastitih negativnih emocija. Osjećaj da ga netko sluša, jača samopoštovanje i važnost, jer kada se uzmu u obzir, ti osjećaji vode otvorenom ponašanju i bliskosti u odnosima s roditeljima.

Posljedica aktivnog slušanja je da djeca žele pričati, manje zauzimaju obrambene položaje, ne trude se prikriti nedostatke i manjak odgovornosti te ne prežu za lažima.

Autor: Gordana Benat, 14.10.2009

Teorija izbora u odnosu prema tinejdžeru

Iako vjerojatno tako ne mislite, ali slagati se s tinejdžerom nije ništa teže sada nego dok je ona ili on bio mlađi.

Činjenica da imate poteškoća u odnosu sa svojim tinejdžerom posljedica je vašeg ponašanja prema njemu. Tinejdžer se ponaša drugačije jer je stariji i osjeća se važnim. Njegovo je izazivajuće ponašanje normalno.

Teorija izbora, autora dr. Williama Glassera, poznatog američkog psihijatra govori o tome da se problemi u odnosima s djecom ili drugim ljudima javljaju iz razloga što se mi prema drugima odnosimo na pogrešan način.

Glasser smatra da se poteškoće u odnosu roditelj-tinejdžer javljaju zbog načina na koji se roditelj odabire ponašati. Roditelji već generacijama čine istu stvar, a to je da pokušavaju kontrolirati  svoju djecu ukazivanjem na greške, kritiziranjem,cjepidlačenjem. Na taj način narušavaju svoj odnos s djetetom i udaljavaju se od njega.

Teorija izbora uči da je sve ono što činimo, mislimo i osjećamo pokrenuto onime što se događa u nama, te da smo jedina osoba koju možemo kontrolirati mi sami.

Ako ste u stanju prihvatiti zamisao da svi sami odabiremo ono što činimo, tada ste naučili temeljnu postavku teorije izbora. Vi imate izbore i vaš tinejdžer ima izbore. Svatko od vas dvoje može učiniti drugačiji izbor. Ako se ne slažete najbolje, gotovo je uvijek moguć i neki bolji izbor.
Teorija izbora uči vas kako da prestanete kontrolirati druge i koncentrirate se na kontroliranje samog sebe, tako da ostanete što je moguće više povezani s važnim ljudima u svom životu.
Teorija izbora objašnjava da smo, kad se rodimo, kodirani genetskim zadatkom koji se mora ispuniti da bismo bili sretni, mada ne isti čas, kao kad je riječ o disanju. Mi moramo smisliti način na koji ćemo taj zadatak obaviti. U korijenu je tog zadatka pet osnovnih potreba ugrađenih u našu genetsku strukturu: preživljavanje, ljubav i pripadanje, moć, sloboda i zabava. Ako smo u stanju naučiti zadovoljiti pet osnovnih potreba, bit ćemo sretni. Što ih bolje zadovoljavamo, bit ćemo sretniji.

Većinu svog života provedemo učeći kako se ponašati, jer zbog svojih osjećaja obraćamo veliku pozornost na to kako se ponašamo. Svako ponašanje koje osjećamo lošim ili povređujućim ne zadovoljava jednu ili više od pet navedenih potreba.

U našim se životima događa da su potreba za moći i potreba za ljubavlju često u sukobu. Na primjer, možda ćete uspjeti zadržati svog tinejdžera u kući da ne izađe onda kad on to poželi, ali ćete propustiti održati odnos onako jakim kako biste željeli. Vaš argument kako ga sprečavate zato jer ga volite, neće biti prihvaćen. Želite li zadovoljiti svoju potrebu za moći, morate smisliti način kako ćete to učiniti, a da pritom ne izgubite povezanost s ljudima koje trebate.

Jedini način na koji možemo zadovoljiti i potrebu za moći i potrebu za ljubavlju jest stjecati poštovanje, povjerenje i ljubav ljudi. Pokušamo li ih kontrolirati, možda ćemo zadržati njihovu ljubav, ali nikada nećemo zadobiti njihovo poštovanje i povjerenje. Kad imamo poštovanje, povjerenje i ljubav drugih, osjećamo se moćno.

Sedam je navika koje mogu uništiti odnose s vašim tinejdžerom, ali i s ostalim ljudima kojima ste okruženi:

    * kritiziranje,
    * okrivljivanje,
    * žaljenje,
    * prijetnja,
    * kažnjavanje,
    * potkupljivanje (nagrađivanje) radi kontrole.

Ako njih sedam uspijete odstraniti iz odnosa  s vašim tinejdžerom, odmah ćete se početi bolje međusobno slagati. Osim, naravno, ako taj odnos nije toliko propao da više i ne postoji. No malo je vjerojatno da će se to dogoditi kad su u pitanju roditelj i dijete.
Gotovo svi odnosi, osim nekih brakova, mogu biti obnovljeni odstranjenjem tih sedam navika, čak i u slučaju da ih samo jedna strana prestane primjenjivati. Ako su pak obje strane za to spremne, tada svaki odnos, čak i brak, ima dobre izglede da bude spašen.
Napuštanjem ovih ubojitih navika mnogo ćete postići, a ukoliko ih zamijenite navikama:

    * slušati,
    * podržavati,
    * ohrabrivati,
    * poštovati,
    * vjerovati,
    * prihvaćati,
    * pregovarati,

ojačati ćete svoj odnos s tinejdžerom.
Budite strpljivi. Potrebno je neko vrijeme da naučite primjenjivati teoriju izbora.

Autor: Gordana Benat, 05.09.2009

Roditeljski sukobi

Prosječna hrvatska obitelj se u današnje vrijeme skoro svakodnevno suočava sa stresnim situacijama što može dovesti do napetih odnosa među roditeljima pa i sukoba.

Neke su nesuglasice među roditeljima neizbježne i same po sebi zdrave za vezu između partnera jer potiču na pozitivne promjene u međusobnim odnosima. Ali sukobi mogu uključivati fizičko i/ili seksualno nasilje što je oblik zlostavljanja.

Djeca kao svjedoci roditeljskog sukoba
Djeca se vrlo često nađu u ulozi 'svjedoka' roditeljskog sukoba, zbog čega su vrlo bitni načini na koje se rješavaju sukobi.

Djetetov osjećaj sigurnosti usko je vezan za to kako se roditelji odnose jedan prema drugome.
Jedna od najvažnijih lekcija koju roditelji mogu dati svome djetetu jest da svojim primjerom pokažu nenasilno rješavanje konflikata kojima dijete bude svjedočilo. Na taj način roditeljski sukobi ostavljaju manje posljedice na dijete, a uče dijete kako se snalaziti u rješavanju sukoba na konstruktivan način.

Ako roditelji s djecom ostvare dobru komunikaciju i mirno riješe problem s kojim se suočavaju, dijete će naučiti i usvojiti vještine pregovaranja te će lakše tijekom odrastanja funkcionirati u vlastitoj društvenoj sredini.

Česti, neriješeni sukobi među roditeljima pogađaju djecu i negativno utječu na njih.
Teški neriješeni sukobi mogu kod djece izazvati promjene u ponašanju, mentalnom i fizičkom razvoju i društvenim odnosima. Djeca mogu postati tužna, uznemirena, agresivna, potištena ili neposlušna. Mogu se pojaviti problemi sa spavanjem, koncentracijom i učenjem.

Što nikako ne treba činiti tijekom roditeljskog sukoba
Tijekom sukoba oba bi roditelja trebala djetetu indirektno iskazati bezuvjetnu ljubav na način da ga ne stavljaju u poziciju iz koje treba birati na čiju će stati stranu.

Djetetu jasno treba dati na znanje da ono nije krivo za roditeljski sukob. Ukoliko su djeca zabrinuta zbog sukoba, važno ih je saslušati i razgovarati o osjećajima vezanima uz sukob.

Roditelji se trebaju međusobno uvažavati i poštivati razlike u mišljenjima.  Nikako ne bi smjeli koristiti dijete kao alat u svrhu prisiljavanja partnera na slaganje u mišljenju.

Ako sukobi imaju jasne negativne posljedice na dijete i odnos s partnerom, važno je potražiti stručnu pomoć i na taj se način suočiti s problemom.

Autor: Gordana Benat, 21.07.2009

Poremećaj ponašanja

Nitko ne voli misliti o svojem djetetu kao o problematičnom, iako polovica djece upućena na psihološki tretman ili u savjetovalište stižu s točno takvom ocjenom, zapisanom negdje u njihovom spisu.

Uputnica obično dolazi iz škole i opisuje dijete čiji je manjak spremnosti za suradnju postao predvidiv kao školsko zvono. Povremeno uputnica dolazi od roditelja, obično od majke.
Mnogi psiholozi slažu se da je problema u ponašanju sve više zbog manjih ograničenja ponašanja djece, manjih očekivanja od njihovih sposobnosti, kao i zbog manjka autoritativnih osoba koje zadobivaju bezuvjetno poštovanje.

Suočavanje čak i s manjim pogreškama u ponašanju i veća očekivanja od moralnog razvoja vaše djece, osnovni je recept da se razviju suosjećajna i obzirna djeca, ali ti sastojci presudniji su za djecu koja su zbog svog temperamenta sklonija ozbiljnim problemima u ponašanju.
Neka se djeca rađaju svojeglava i zahtjevnija od druge i ako im roditelji popuštaju, mogu si priuštiti nezavidnu dijagnozu ODD (Oppositional Defiant Disorder). Taj se poremećaj opisuje kao negativističko, neprijateljsko i prkosno ponašanje koje traje dulje od 6 mjeseci, a značajno oslabljuje sposobnost učenja i razvija neprihvatljiv odnos prema okolini.

Može biti veoma teško živjeti s takvom djecom, kao i poučavati ih, iako oni svakako mogu imati i dobrih osobina. Istraživanja su pokazala da su sklona lošem ponašanju u nekim trenutcima, dok u drugom trenu mogu biti draga i ugodna kao svako drugo dijete. Svrha prevencije jest povećati broj i duljinu razdoblja u kojima su takva djeca popustljiva i spremna surađivati i pomoći im da nauče prikladnije društvene vještine.

Dijagnoza poremećaj ponašanja (conduct disorder) mnogo je ozbiljnija. Takva djeca i tinejdžeri ponašaju se zaista neprihvatljivo: odsutni su s nastave, ne poštuju vrijeme određeno za dolazak kući, uništavaju imovinu i – što najviše uznemiruje – agresivna su prema drugoj djeci i okrutna prema životinjama, naizgled bez milosti. Poremećaj ponašanja može se pojaviti čak kod djece od pet ili šest godina, ali češći je između devete i trinaeste godine. Većina stručnjaka za mentalno zdravlje vjeruje da je poremećaj ponašanja biokemijskog podrijetla i kad ponašanje djeteta napreduje do točke na kojoj se ta dijagnoza nesumnjivo pokaže ispravna, liječenje je iznimno teško. Istraživači koji su proučavali razvoj nasilne i destruktivne djece, vjeruju da s učinkovitim programima prevencije treba početi u najranijoj dobi, uz naglašenu potrebu stvaranja snažne emocionalne veze između djeteta i barem jedne odrasle osobe. U odgoj tako male djece i predškolaca potrebno je uložiti mnogo više napora, nego za prosječno dijete, da se potakne njihov emocionalni razvoj, da im se pomogne naučiti nadzirati svoju ljutnju i poštivati granice koje postavljaju odrasli.

Iako ne možemo točno odrediti neuropsihološku građu koja određuje „tešku“ djecu, znanstvenici zaista vjeruju da ozbiljne i tvrdokorne probleme u ponašanju uzrokuje i oštećenje čeonog režnja mozga. To oslabljuje sposobnost nadziranja nagona, planiranja, rješavanja problema i, što je najvažnije, učenje na pogreškama.

Nepravilna prehrana, premalo sna i nedostatak vježbe utječe na biokemikalije koje određuju emocije i ponašanje.  Roditelji to ne shvaćaju, ali učinkovita disciplina i aktivnosti koje potiču moralni razvoj djeteta, mogu doslovno utjecati na razvoj  djetetova mozga. Kad postavite jasne granice i potičete dijete da se ponaša suosjećajno i ljubazno, vi razvijate dijelove mozga koji su odgovorni za samokontrolu djeteta i , konačno, za pozitivno ponašanje.

Autor: Gordana Benat, 03.07.2009

Zahtjevna djeca

Tvrdoglava, svojeglava, prkosna, inatljiva, slobodna, samovoljna, čelične volje, silovita, odlučna, slobodnoga duha ili jednostavno teška, postoje djeca koju je izuzetno teško dobro odgojiti.

Lako je s pokornom, dobrom i slatkom djecom. Njihov odgoj jednostavno kao da se događa sam od sebe. Postupno ga prilagođujemo. Vidimo kako se vjetar mijenja i prema tome mijenjamo pravac kretanja.
Ali to ne vrijedi za zahtjevnu djecu. Da bismo njih uspješno odgojili, potrebno je strateško planiranje ravno onom koje bi nam trebalo za plovidbu oko svijeta.

Zahtjevna djeca ne prestaju biti svojeglava samim odrastanjem, ona se ili nauče prilagođavati ili muče svoje obitelji godinama. Karakter djeteta je relativno stabilan – presudno je kako usmjerujete njegov osobni stil.

Zahtjevna djeca su pokretači i nositelji budućnosti. Ona znaju što hoće i imaju dovoljno energije i odlučnosti da ostvare ono što su naumila. Njima ne nedostaje upornosti. Ona nisu mlitava. Znaju biti divlja, teška i naporna, ali odgajajući ih, naučit ćete puno o životu i o sebi.
Zahtjevna djeca imaju turbo-pogon! Svako dijete ili tinejdžer može uložiti puno više energije u svađu od bilo koje odrasle osobe i angažirat će svu svoju energiju da dobije bitku. Pametni će roditelji stoga ograničiti broj područja na koja žele izvršiti pozitivan utjecaj.

Tijekom svađe s djetetom, racionaliziranje, raspravljanje, objašnjavanje i debitiranje s njima, često je gubitak vremena. Koliko god vam se vaši savjeti ili predavanje činili važnima, samo uzalud trošite glas. Djeca ne čuju vaše mudre riječi, niti iz njih mogu što naučiti, jer dijelovi mozga koji kontroliraju slušanje i učenje nisu aktivni.

Nije uvijek važno što govorite, često je važno što činite. Čini se da u posljednjim desetljećima roditelji često imaju osjećaj da sve moraju objasniti svojoj djeci. To može funkcionirati kod neke djece, no zahtjevna djeca često nemaju dovoljno strpljenja da  saslušaju što im se govori, ili su toliko zaokupljena nastojanjem da prenesu svoje stajalište da vi jednostavno nemate priliku reći što želite. Kad se radi o zahtjevnoj djeci, ono što činite važnije je od onoga što govorite.

Zahtjevna djeca obožavaju žestinu. Vrlo su talentirana za stvaranje drama, strave, užasa i akcije. Drama i žestina su njihov domaći teren.
Postoje vrlo uvjerljiva istraživanja koja govore da mali rituali koje uvodimo u obiteljski život imaju snažan pozitivni utjecaj. Oni stvaraju dobro raspoloženje i rutinu, a za zahtjevnu djecu rutina i rituali su dobra stvar. Rituali su stvari koje redovito činimo, a kasnije se nadamo da će naša djeca reći: 'Mama se uvijek trudila da mi…' ili 'Tata nas je uvijek zajedno….' Ritual je nešto što redovito činite kao obitelj, nešto što ne ovisi o tome kako se djeca ponašaju.

Razvijte u djetetu otpornost na stres
Kod svog djeteta razvijat ćete otpornost na stres ako mu jasno dajete na znanje da ga volite.
Voljeti zahtjevno dijete znači ne popuštati mu u svemu do te mjere da se na kraju osjećate iskorišteno. Roditelji koji previše popuštaju djetetu na kraju osjećaju ljutnju, a osjećaj iskorištenosti i ljutnje poguban je za dobro raspoloženje u obitelji.

Odgoj zahtjevne djece dovest će u iskušenje izdržljivost i najjače osobe.
S nekom zahtjevnom djecom vrlo je lako razgovarati dok su srdita, a nevjerojatno teško kad su mirna. Drugim riječima, mnogo riječi se izgovori tijekom prepirke, ali u trenucima kad doista imate priliku izgraditi svoj odnos s njima kroz opušteni razgovor, šute kao zalivena.

Autor: Gordana Benat, 03.06.2009